Neotkriveno remek djelo

Prije nekoliko godina moja prijateljica Sue imala je ozbiljnih zdravstvenih poteškoća. U djetinjstvu je bila invalid, a još je uvijek osjećala posljedice jer je rođena s manom na srcu. Rodila je petero djece, što je također pogoršalo njeno zdravlje. Odlazila je s operacije na operaciju, a s godinama se i udebljala. Dijete joj nisu pomagale. Skoro je neprekidno osjećala bolove kojima se nije znao uzrok. Njen muž, Dennis, prihvatio je njene ograničene sposobnosti. Nije prestajao vjerovati da će se njeno zdravstveno stanje popraviti, ali zapravo se nije previše nadao. Jednoga je dana cijela obitelj odlučila napisati popis želja koje su kanili ostvariti u životu. Sue je poželjela istrčati maraton. Poznavajući njena fizička ograničenja, Dennis je mislio da je njen cilj besmislen ali Sue nije odustajala. Počela je polaganim trčanjem ulicama predgrađa u kojemu su živjeli. Svakoga bi dana pretrčala malo veću udaljenost, od one koju je pretrčala prethodnoga dana. »Hoću li ikada moći istrčati kilometar?«, upitala je. Uskoro je trčala tri. Zatim pet. Dalje ću dopustiti Dennisu da priču ispriča svojim riječima: »Sjećam se da mi je Sue jednom kazala nešto što je naučila: »Podsvijest i živčani sustav ne poznaju razliku između stvarnosti i zamišljenih situacija.« Možemo se promijeniti nabolje i uz pomoć podsvijesti ostvariti naše žarke želje, ukoliko ih dostatno jasno zamislimo. Znao sam da vjeruje u to: prijavila se na maraton u južnome Utahu. »Može li um vjerovati snovima koji će voditi do samouništenja?«, pitao sam se vozeći prema Utahu. Zaustavio sam se kod cilja i čekao Sue. Padala je kiša i puhao snažan vjetar. Maraton je započeo prije pet sati. Pored mene je prošlo nekoliko promrzlih i ozlijeđenih trkača. Počeo sam paničariti. Pomisao na Sue kako sama i po mraku trči cestom bila je zastrašujuća. Oni bolji trkači već su odavno istrčali trku. Nitko više nije bio na vidiku. Uz stazu više nije bilo automobila, a cestom je počeo normalan promet. Vozio sam cijelom linijom utrke. Još uvijek nitko na vidiku. Zatim sam iza zavoja zamijetio malenu skupinu trkača. Približivši se, ugledao sam Sue u društvu trojice ostalih. Trčali su smijući se i razgovarajući. Dovezao sam se do njih i upitao je: »Jesi li dobro?« »Oh, da! «, odgovorila mi je slabašno dahćući. Njeni su mi se novi prijatelji nasmiješili. »Koliko još do kraja?«, upitao je jedan od njih. »Još samo nekoliko kilometara«, odgovorio sam. Nekoliko kilometara?, pomislio sam. Jesam li poludio? Zamijetio sam da dva trkača malo šepaju. Čuo sam kako im tenisice šljapću po mokroj cesti. Poželio sam kazati da su već dovoljno istrčali te im ponuditi da ih odvezem, ali vidio sam odlučnost u njihovim očima. Okrenuo sam automobil i počeo ih pratiti s udaljenosti. Trče već više od pet i pol sati! Prestigao sam ih i čekao na cilju. U gledao sam Sue i uvidio da joj je već svega pomalo dosta. Tempo joj je slabio, a lice joj je bilo u grču. Prestrašeno je gledala u noge, kao da više nisu njene. No, nekako je nastavljala, gotovo posrćući. Malena se skupina sada raširila po cesti. Jedino je dvadeseto-godišnja žena trčala uz Sue. Bilo je očigledno da su se sprijateljile tijekom utrke. Taj me je prizor toliko zadivio da sam počeo trčati s njima. Pokušao sam prozboriti nekoliko riječi ohrabrenja, ali jednostavno nisam mogao. Ugledali smo i cilj. Bilo je divno što još nisu maknuli natpis jer sam smatrao da stvarni pobjednici tek nailaze. Jedan od trkača, mršavi tinejdžer, prestao je trčati te sjeo i počeo plakati. Gledao sam kako mu prilaze neki stariji ljudi, vjerojatno njegovi roditelji, i odnose ga u auto. Vidio sam također i da je Sue u agoniji - no dvije je godine sanjala ovaj dan i nisam joj ga želio uskratiti. Znala je da će doći do cilja, a upravo joj je to saznanje pomoglo da sigurno, čak sretno, ubrza ritam posljednih nekoliko metara prije kraja. Nekoliko je ljudi prišlo čestitati mojoj ženi i nesvagdašnjoj trkačici. Maratom je istrčala vrlo promišljeno; redovno je stajala da bi se istegnula, pila je mnogo tekućine i imala dobar ritam. Bila je vođa skupine neiskusnih trkača. Nadahnjivala ih je svojom uvjerenošću i odlučnošću. Vedro su je zagrli1i i srdačno ishvalili nakon što smo se svi sastali u parku. »Zbog nje smo vjerovali da to možemo učiniti«, počela je njena nova prijateljica. »Toliko je živo opisivala prizor našega prolaska kroz cilj, da sam znao da to mogu učiniti«, kazao je drugi. Kiša je prestala. Šetali smo parkom i razgovarali. Pogledao sam je. Činila se drukčijom. Glava joj je bila nekako uzvišenija. Ramena ispravljena. Njen je hod, iako je šepala, odisao nekim novim samopouzdanjem. Nije se činila kao druga osoba: već kao netko tko je pronašao pravoga sebe. Slika se još nije osušila, ali znao sam da je ona neotkriveno remek djelo, s milijun stvari koje još mora o sebi naučiti. Uistinu je voljela svoje novo ja. A i ja također.

Charles A. Coonradt