Spašavanje na pučini

Prije nekoliko je godina, u malenom ribarskom selu u Nizozemskoj, dječak je podučio svijet o nagradama za nesebičnu pomoć. Budući da su svi stanov-nici bili ribari, bilo je nužno imati dobrovoljnu spasilačku ekipu u slučaju nesreće. Jedne su večeri bjesnjeli vjetrovi, oblaci se sudarali i jaka je oluja zarobila ribarski brodić na pučini. Bespomoćna i u nevolji, posada je poslala poziv u pomoć. Kapetan spasilačke ekipe primio je poziv, a stanovnici sela okupili su se na gradskome trgu iznad zaljeva. Dok se spasilačka ekipa probi-jala brodom kroz valove, seljani su nestrpljivo čekali na plaži, držeći plinske svjetiljke u rukama da bi označili put povratnicima. Sat poslije, kroz maglu se pojavio spasilački brod, a radosni su ljudi potrčali u susret. Iscrpljeno se svalivši na pijesak, spasitelji su objasnili da njihov brod nije mogao primiti više putnika i da su jednoga čovjeka morali ostaviti na pučini. Čak bi i taj jedan putnik sa sigurnošću prouzročio potonuće broda. Kapetan je panično tražio ljude za još jednu spasilačku ekipu koja bi spasila usamljenoga utopljenika. Javio se šesnaestogodišnji Hans. Njegova ga je majka zgrabila za ruku, moleći: »Molim te, nemoj ići.Tvoj je otac poginuo u havariji broda prije deset godina, a tvoj je stariji brat Paul već tri tjedna izgubljen na pučini. Hans, ti si sve što imam.« Hans je odgovorio: »Mama, ja moram ići. Kako bi bilo kada bi svi rekli - ja ne mogu ići, neka netko drugi to učini? Majko, ovoga puta moram izvršiti svoju dužnost. Kada stigne poziv u pomoć, svi mi trebamo učiniti ono što možemo.« Hans je poljubio majku, pridružio se ekipi i nestao u tami noći. Prošao je jedan sat - koji se Hansovoj majci činio dug kao vječnost. No, nakon nekog je vremena spasilački brod konačno izronio iz magle. Hans je stajao na pramcu. Sklapajući ruke, kapetan je povikao: »Jeste li pronašli utopljenika?« Skupljajući posljednje atome snage Hans je uzvratio: »Da, pronašli smo ga. Recite mojoj majci da je to moj stariji brat, Paul!«

Dan Clark